Već nekoliko dana cijela regija tuguje zbog odlaska legendarnog Đorđa Balaševića, a čini se da ova bol još dugo neće proći. Pošto smo nekoliko prethodnih dana proveli u njegovom voljenom Novom Sadu, mogli smo steći sliku o tome kakav je čovjek Đole bio, koliki trag je ostavio, ali i zašto je upravo zbog njegove smrti proliveno toliko suza. Ono što smo zaključili je da je malo reći o kojoj veličini je bila riječ. Čovjek zbog kojeg je cijeli Novi Sad bio spreman pohrliti na njegov sprovod, reći mu posljednje ‘zbogom’, a upravo zato, obitelj je odlučila da je najbolje rješenje učiniti to u tajnosti.

POGLEDAJTE VIDEO:

Tuga ispred obiteljske kuće, žalost u cijelom gradu, ali i na čitavom Balkanu. Potresne ispovijesti i suze njegovih obožavatelja i sugrađana bile su dovoljno da znamo da nas je napustio velikan kakav se uskoro, a možda i nikada više neće ponoviti. Ipak, željeli smo još, željeli smo više, pa smo počeli tragati za onim malim detaljima njegovog privatnog života od kojih zastaje dah, a koža se ježi. Kao i ovih nekoliko prethodnih dana, obitelj nije bila raspoložena za izjave, ali smo zato uspjeli stupiti u kontakt s Đoletovim dugogodišnjim suradnikom i prijateljem, koji je bio veoma raspoložen da podijeli sa nama svoje iskustvo s talentiranim kantautorom.

Petar Alvirović je glazbenik, pjevač i gitarista poznate novosadske grupe Apsolutno romantično. Zajedno sa svojim bratom, koji je također član ovog sastava, napisao je i otpjevao mnogobrojne hitove koje Novosađani vrlo dobro znaju. Iako su priznati od strane naroda kao jedinstvena grupa, Petar ne krije da je dio njegove karijere obilježio upravo Balašević. Alvirović se i dalje sjeća davne 1984. godine, kada je upoznao Đoleta.

– Ja sam tada bio u grupi Garavi sokak i pjevali smo na jednoj proslavi zajedno s Đorđem, tada smo se upoznali. Kada smo brat i ja oformili grupu Apsolutno romantično i snimili prvi album, željeli smo mišljenje jednog umjetnika, osobe koja će razumjeti ono što radimo pa smo album 2000. godine odnijeli upravo Đoletu. Tako počinje naša suradnja, a iste te godine, pozvao nas je da gostujemo na njegovom koncertu na ‘Spensu’, na kojem je pjevala i Severina te tako započinje i naše privatno druženje – kaže nam.

Balašević je prepoznao potencijal u ovim momcima pa im je predložio da zajedno snime pjesmu ‘Dajte mi vino, vino nek’ se toči’ koja je već postojala, ali je tek u njihovoj verziji zaživjela. Upravo ova numera našla se na Đoletovom posljednjem albumu pod nazivom ‘Maliganska’. Nakon ovog izvanvremenskog hita oni nastavljaju suradnju, a Đole ih poziva da budu gosti na njegovom albumu ‘Kao rani mraz’.

– Đole je sve sam pisao, bio je poseban umjetnik, a mi smo imali čast da budemo dio njegovog životnog djela. Svirali smo i pjevali zajedno po cijeloj regiji. Išli smo i na vojvođansku turneju od Opova do Bođana i obišli oko 40 mjesta. Gdje god smo otišli svuda je bilo prepuno – govori Alvirović.

Petar se prisjetio i nevjerojatnog trenutka iz Kovilja, koji je samo potvrda koliko su ih svi dočekivali raširenih ruku, željni njihove muzike.

– Nastupali smo u Kovilju u Domu kulture, a ono što je vrlo interesantno, upravo zbog nas i našeg nastupa oni su potpuno renovirali i preuredili cijeli objekt. Čak su i okrečili prostoriju. Sve su učinili samo da bismo mi došli i nastupali za ljude koji su nas voljeli i poštovali – prisjetio se.

Grupa Apsolutno romantično gostovala je na Balaševićevim koncertima oko četiri godine, nakon čega Đole odlučuje da u okviru svojih nastupa ubaci tamburaše Zorule, što su mu i ‘romantični’ predložili te se svatko posvećuje svojoj muzici, ali ostaju dobri prijatelji. Nakon svih ovih godina, Petar ima samo riječi hvale za nevjerojatnog čovjeka koji mu je obilježio karijeru, ali i život.

– Bio je jako duhovit, znali su me boljeti obrazi od smijeha ponekad. Bio je prirodan, dobar domaćin i suradnik, ma fantastičan čovjek. Bio je mag svog zanata. Događalo mi se da ne mogu otpjevati njegovu pjesmu do kraja jer mi se stezalo grlo. Plakalo mi se od tekstova i muzike koju je pisao. Jednom prilikom sam ga i pitao: ‘Pa kako Đole uspiješ ne zaplakati?’, toliko su mu pjesme dirljive, a on mi je odgovorio: ‘Ja zatvorim oči i ne gledam ni u koga’, jer u suprotnom bi i on zaplakao.

Alvirović se sjeća svakog Balaševićevog nastupa kojim je ovaj nevjerojatni umjetnik provocirao najdublje emocije i topio i najhladnija srca.

– Kad odeš na njegov koncert, u jednom trenutku te oraspoloži, pa te onda rastuži. To je bila takva kombinacija emocija, jedan poseban osjećaj, nešto predivno. Bio je takva inspiracija, znao sam da se poslije njegovog koncerta vratim kući i napišem pjesmu. Bio je pravi šansonijer – dodaje.

Iako se posljednjih godina nisu intenzivno družili jer se Balašević povukao zbog zdravstvenog stanja i većinu vremena provodio u obiteljskom domu, baš kao što nam je rekla i njegova supruga Olivera, Petar i Đole ostali su u kontaktu do njegovog posljednjeg dana.

– Dok je mogao, bio je sportski tip. Igrao je nogomet, volio je to. Pomalo je i trčao, znao sam sresti kako džogira do Ribarca. Imao je vedar duh. Svaki put kada bih ga vidio, kao da sam se našao s najboljim prijateljem kojeg nisam video pet godina. Eto, takav je čovjek bio. Nije bio uobražen, zato su ga i voljeli. On je ušao u dom svakog čovjeka i kroz svoja djela je pričao priče. Kada bi nastupao u Hrvatskoj, na primjer, kroz pjesmu “Al’ se nekad dobro jelo” opisivao je kako je to u našoj Vojvodini, mnogi su se upoznali s našom hranom i našim običajima baš kroz njegove pjesme. Svoju intimu iznio bi van i stavio u pjesme, a za to je potrebna velika hrabrost – zaključuje Petar.

Kako je on mnogima bio inspiracija, tako je Olivera njemu bila. To se oduvijek znalo, vidjelo i osjećalo u zraku gdje god da se pojave.

– Olivera mu je bila muza. Nikada neću zaboraviti kada je izdao album ‘Dnevnik starog momka’. Olivera je poludjela kad je vidjela da svaka pjesma nosi neko žensko ime pa se zapitala tko su sve te žene. Nije mogla vjerovati što je uradio, a nije ni znala da je upravo taj album u cijelosti bio posvećen njoj i da su svi inicijal ženskog imena, odnosno pjesme, zajedno gradili rečenicu ‘Olja je najbolja’. Puno ju je volio – pojašnjava.

Petar je progovorio i o situaciji koju je doživio na jednoj novosadskoj tržnici, tzv. Najlonu, nakon što je Balašević preminuo.

– Sreo sam jednog poznanika i on mi reče: ‘Bolje da su srušili most, nego što je…, jer most se može ponovo napraviti, a Đole…’

Novosadski glazbenik ne krije koliko mu je žao što je otišao njegov suradnik, a prije svega prijatelj, a koliko god smo pričali činilo se da ne može izabrati riječi kojima bi opisao kakav je Đorđe zaista bio čovjek. Petar je žurio kako bi obavio sve svoje obaveze i stigao na Kej žrtava racije, ne bi li pustio lampion u nebo za svog posebno prijatelja. Zahvalili smo mu se na nevjerojatnim informacijama koje su nam pomogle da posložimo ostatak slagalice i tad je bilo sve jasno. Ne samo da je njegova muzika ostavila nevjerojatan trag, upravo on, Đorđe Balašević, nevjerojatan čovjek ogromne duše, dotakao je mnoga srca toliko duboko da ga je većina doživljavala kao člana svoje obitelji. Napisao je djela koja nikada neće iščeznuti. Pričao je priče u kojima se svi, do jednog, možemo pronaći, a uz sve to, bio je divan suprug, otac, djed, prijatelj i čovjek kakav se rijetko sreće. Bio je Novi Sad. Bio je jedan jedini, neponovljivi Đorđe Balašević.

Reply
Share this

REALITY & TV